U zaselku Šimići 10. kolovoza 2007. godine na teraci Rade Šimića tribala se igrat predstava "DIMNJAČAR" u izvedbi Ljubomira Kerekeša. Pozornica, rasvjeta, četristo katriga za gledatelje, petnest otvorenih konoba za post-kazališno druženje, sve je bilo spremno, ali je bila spremna i kiša. I šta sad? Kiša pada i pada. Ljudi se razišli, a ona i dalje pada. Nakon sat i po vrimena kiša je, na našu zamolbu, ipak stala. I šta sad? Gdje su gledatelji? Evo ih natrag, osušili katrige i kazalište je moglo početi. Tada je Ljubomir Kerekeš rekao: Nevjerojatno! – da bi 2010. godine napisao...

Ostati ravnodušan? Nemoguće!!!

Kako zbog…

ljudi otvorena srca i duše,
Biokova što prisluškuje, šapće
i s glumcem se nadvikuje,

proloma kiše što i suzu radosnicu briše,
publike i pozornice na vrhu Tučepa
zbog koje srce glumca preskače
i od uzbuđenja djetinjasto lupa.

mora što u daljini Biokovu namiguje
i pljeska kojim publika na trenutak
nad prirodom likuje

… ostati ravnodušan?
Nemoguće!!!

 

NEZABILJEŽEN FENOMEN


Zoran Mužić, redatelj

Od prvih dana Peloponeza ljudi Zapada okupljaju se na unaprijed dogovorenim mjestima u posebne dane da bi izmijenili iskustva življenja, međusobno jedni s drugima i svi skupa s Bogovima. To nazivamo kazalištem i traje preko dvije tisuće i petsto godina. Sve to vrijeme kazalište postoji na različite načine: pleše, pjeva, govori, ili samo pokazuje, služi se svim mogućim tehničkim mogućnostima da bi dublje obuzelo pažnju gledatelja ili, pak ogoljeno do samog izvođača, pročišćava naše misli i osjećaje da bi bilo bolje. Sve to postoji, uz pretpostavku, da ljudi žive skupa u zajednici, naselju, selu, spilji, gdje god je to moguće, ali žive neko vrijeme skupa dok zajednički život ne stvori potrebu za kazalištem.
Na sunčanoj strani Biokova svjedoci smo jednog drugog fenomena, u svijetu nezabilježeno: kazalište na mjestima gdje se živjelo nekad a danas više ne, vraća ljude i običaje. U napuštenim zaseocima Tučepi život ponovo vrije zahvaljujući kazalištu. Kamena kolijevka nije zaboravljena, ljudi joj se vraćaju i borave u napuštenim domovima na spomen svima svojima odajući im počast. Kazalište & Kultura time opravdava sebe i iskupljuje nas, čekajući još bolja vremena.

POZORNICA I GLEDALIŠTE BILI SU PRAVI GRADITELJSKI POTHVAT

Vilim Matula, glumac

U vrlo bogatom iskustvu igranja Munchhausena u brojnim prigodama kod nas i vani, posebno mjesto ima izvedba u tučepskom zaselku Čovići 09. kolovoza 2008. godine u okvru kKuTz-a. Ivica Mijačika, čovjek koji je osmislio čitav projekt i neumoran je njegov ostvaritelj, doveo nas je u Čoviće u rano ljetno poslijepodne, kako bi nas upoznao s prostorom za igru. Pozornica i gledalište bili su pravi graditeljski pothvat. Između starih kamenih kuća, gomila i smokava postaviti trbinu što metalnu što drvenu tražilo je izniman entuzijazam što je majstorstvo Mijačikinog tehničkog tima. Preko pet stotina ljudi, i staro i mlado, domaće i strano, ispunilo je tu večer tribine i brojne platforme, uključijući i stepenice i balkone obližnjih kuća.
Publika je pulsirala u snažnoj zajedničkoj emociji kojoj je predstava Munchausena bila dobar povod za okupljanje, ali koja je prije svega temeljila na snažnoj volji ljudi da svoju djedovinu otmu propadanju i zaboravu. Poslije prdstave uslijedila je nezaboravna noć u predivnim konobama Čovića uz pršut, sir i vino. Uz pjesmu i genijalan crni rižot.

 

JEDNOM RJEČJU – LUDILO

Željko Königsknecht Keno, glumac

 

Gospodine i gospođo Konigsknecht, dobro došli u Tučepe! Pravilno izgovoreno moje prezime, osmijeh na licu Marina Čovića koji nas je dočekao oko 23,30 sati, iako smo trebali doći oko 19, sve to odmah mi je dalo naslutiti da će to biti ONO… Jedno od ONIH gostovanja koje se glumcu zauvijek ureže u pamćenje. "Sada ste naši gosti i ako želite, prvo ćemo nešto prigristi u "La Stradi", a onda se spremite za dalje." Unatoč svoj ljubaznosti našeg domaćina, morao sam mu dati košaricu, jer sam nakon manje prometne nezgode, čekanja, kašnjenje itd, bio jedino spreman za mekanu postelju u malom, ugodnom, hotelu "Laurentum". No sve što se događalo sljedećeg dana potvrdilo je moj osjećaj od predthodnog dana. Doručak, mala šetnjica i jutarnja kavica po prekrasnim Tučepima, kupanje na plaži do koje dođeš napravivši dva-tri koraka, brčkanje u moru ispod planine koja ti daje dojam da si na Bahamima i da će te ogromni val – Biokovo, svakog trena poklopiti i procentrifugirati.
Ručak, popodnevni odmor, pripreme za predstavu…Glumački raznorazni rituali kojih se praznovjerno držimo na svakom gostovanju… I onda dolazak na "obredno mjesto". Ludilo…Uski put koji vodi u zaselak Čoviće potpuno zakrčen ljudima. Redari-volonteri promet drže pod kontrolom. Ulaz u sam zaselak pod opsadom. U jednom trenutku sam se zapitao: "Šta je tu osim moje predstave danas i koncert Pink Floyda? Ili gostuje Mišo Kovač?" Ali ništa od toga. Danas se jedino održava Predstava. Kazališna predstava. Moja predstava "Aplauz žalosnom varalici". Preko 1500 ljudi došlo je s Makarske Rivijere u mali tučepski zaselak Čoviće. Nisu, naravno, svi mogli prisustvovati predstavi, jer mjesta je bilo za "svega" šestotinjak, uz vješto improviziranu pozornicu. Dio gledališta je čak napravljen iznad ogromne vrtače i gledatelji koji tamo sjede, bit će na dobitku dodatne doze adrenalina. Domaćini kućica koje okružuju prostor na kojem su pozornica i gledalište, nadmeću se u gostoljubivosti – rakija, vino, pršut i sir, brudet – sve se to dijeli gledateljima, gostima, prijateljima. Oni koji su prijašnjih godina bili prisutni pomažu iznenađenim i šokiranim pridošlicama. Gdje se to još u današnje vrijeme nešto dijeil;DARUJE!!!???? Predstavu igram kao u bunilu, pod dojmom ambijenta i fantastične publike. Na kraju ovacije. Poslije predstave bili smo gosti Marina Čovića i njegovih divnih roditelja. Jednom rječju – ludilo. Bakanalije. Nema šta nema. Pjesma do zore. To znam sasvim pouzdano, jer sam doslovce otišao u zoru kad su prvi pijevci počeli kukurikati. Ustvari došlo mi je da uopće ne odem. Pada dogovor s domaćinima da se vidimo i dogodine. Iskreno se nadam da će nam se želje ostvariti...

 

TAMO DA PUTUJEM

Siniša Popović, glumac

 

Veliki dio svog glumačkog puta proveo sam na putu, na turneji, putujući putem za kojeg ponekad ne znaš jesi li ti izabrao njega ili je on izabrao tebe. Gdje me sve taj put nije vodio? Od kanadskih Velikih jezera do Sierra Nevade u Kaliforniji kojoj su vojnici Hernana Cortesa dali ime po otoku iz Montalvovog romana, od Velike Jabuke do australskog busha.....Ponegdje ostaviš nešto od sebe, odnekud poneseš nešto sa sobom. Malo je mjesta na kojima uspiješ i dati i uzeti i malo kad si uvjeren da je ono što si dao i ono što si dobio sreća.
U ljeto 2008., na turneji s «Rogonjama» Mira Gavrana, a na poziv Ivice Mijačike dospio sam na takvo mjesto, pod najvišu jadransku planinu, pod Biokovo.
Onaj koji nije tako putovao da po mjesec ili više dana svake večeri nastupa po improviziranim ljetnim pozornicama, kojeg nisu zaticala tako nagla svitanja i kojeg nije gonila potreba da unatoč svemu krene dalje, taj nije u stanju razumjeti rutinu putujućeg glumca koji se budi ( u hotelu, kombiju ili kabini broda, svejedno ) i prvo što čini jest da provjerava raspored, ustanovljava gdje je jučer bio a gdje danas mora biti i gdje će ( ako bog da ) biti sutra. A raspored kaže – Podpeć, u sklopu « k Kutza» što je skračenica za manifestaciju « ka, Kultura u tučepskim zaseocima». I onda onako umoran i bunovan, nevjerujući onome što si pročitao opet provjeravaš naziv mjesta i manifestacije pa ti odjednom sine – Mijačika! Znači tu smo! Znači bit će sve organizirano! Znači nemam se oko čega brinuti! Sve polako sjeda na mjesto, odjednom ti postaje jasno zašto ova manifestacija nosi ovako čudan naziv, zaboga, pa Ivica ju je tako nazvao. Čak ti i ovo mjesto Podpeć zvući kao da mu je Ivica dao ime. Da, sve će sigurno biti dobro, hoće, hoće...., ali ipak, okrečeš leđa moru, gledaš u Biokovo i pitaš se koji bi od ovih zaselaka koje vidiš mogao biti Podpeć? Nekako si siguran da gore nema nikakvog malog trga na kojem bi se dalo napraviti pozornicu..., ma, uostalom, čemu briga..., u kakvim smo sve prostorima već nastupali...
Predvečer mi javljaju da nas pred hotelom čeka prijevoz. Silazim. Pred ulazom parkiran crveni vatrogasni kombi a na njega naslonjen kršni vatrogasac. U koščatoj mu šaci mobitel a na licu osmijeh. Guguće on nešto svojoj dragoj a meni namiguje i pokazuje mi rukom da uđem. Odmah za mnom stižu Vlasta i Žarko pa krećemo. Za onih par kilometara uskog, zavojitog puta priča nam o gašenju sinočnjeg požara kao o nekoj neznatnoj neprilici, kao da nam ne želi pokvariti ugođaj. Stigosmo. Podpeć. Koliko mnogo ljepote na tako malo mjesta. Nekada napuštene stare kuće obnovljene u kamenu kojeg su slagale ruke djedova, ognjišta koja su zbog nevolje napustili očevi putjući za Ameriku, Australiju, Novi Zeland, sada opet žive i okupljaju sinove. Arhitektura koja zadivljuje jednostavnošću i ljepotom i koja priča priču o nekadašnjem životu težaka. San u kamenu. Sve konobe otvorene, u svakoj pjeva klapa, božanski glasovi paraju podbiokovsku tišinu, širi se miris rakije, vina , pršuta, pečene janjetine, širi se radost. I u svemu tome ( oprosti mi bože ) opet rutina profesionalca. Tražim da mi pokažu pozornicu.
Mogao bih knjigu napisati o tome gdje sam sve glumio i na kakvim pozornicama. Lope de Vega kaže da su za kazalište dostatne tri daske, dva glumca i jedna strast. Odgovorno tvrdim da sam nastupao na pozornicama koje su bile sastavljene od samo dvije daske! Ova u Podpeći bila je manja. Ako bih napravio nekontroliranu gestu lijevom rukom postojala je opasnost da ošamarim gledatelja na balkonu kuće s lijeve strane. Na desnoj strani nije bilo te opasnosti, tamo je bila postavljena tribina sa stotinjak sjedala i u prostoru «partera» još nešto manje od dvije stotine. Na tribinama, kao počasni gosti Dina i Davor Borčić. Igrat ću za njih!
Predstavu je gledalo ( kunu se organizatori a moja procjena nije manja ) oko tisuću ljudi. Sjedili su oni po okolnim stablima, zidovima, balkonima, krovovima, a večina ih je stajala. Igrali smo kako smo mogli, trudeći se da ne padnemo s pozornice i uspjeli smo u tome. Ne samo da nismo pali nego smo u toj izvedbi našli više smisla nego na večini glamuroznih premijera. Bio sam tako ispunjen i sretan te večeri. I onda do kasno u noć pod Biokovom, od konobe do konobe, od domaćina do domaćina...Bio sam sretan sve do trenutka kad je trebalo krenuti dalje, a htio sam ostati. Silno sam htio ostati, sjediti tamo na terasi mog domaćina, pijan od ljepote krša i života u kršu, sjedinjen sa zemljom i nebom, s morem, u okružju od kojeg sam sazdan, sjedinjen s Biokovom iza mene i morem poda mnom i sa svime što iz njih izlazi, s mjesecom i suncem, s vjetrom i valom, poskokom, sa zvijezdom, pticom, oblakom i svim vilama biokovskim. Kažu da su biokovske vile najljepše od svih. One će me tamo opet dozvati, u taj raj u kamenu, od trave Ive će mi rakiju spraviti, rane će mi vidati, pjevat će mi moje vile na padinama biokovskim, nad obalom mora, nad obalom šumnog mora...

Uživao sam na tom čudesnom mjestu

Ivica Prtenjača, Književnik

Nije mi bilo lako krenuti put Tučepa, njegovih zaseoka na nastup i to ispred Arsena i Matije Dedića. Razloga je, naravno više – program u kojem sam trebao nastupiti zvao se Poetsko predjelo, znači nešto maleno, za pod zub, a moja vaga kaže sasvim drugačije. Također, čitati pjesme ispred starijeg i mlađeg Dedića nije malena niti laka stvar, strah me je bilo da će me publika otjerati pomidorima i pokvarenim jajima, pa što tu taj smeta, dajte nam Arsena...i tako. Ali, kako se se datum približavao, uporni i dragi Ivica Mijačika, alfa i omega ove sjajne manifestacije, pomalo me je opuštao i hrabrio. I eto me, u magičnom Podstupu, pred valjda tisuću ljudi, ispod murve, sa svojim pjesmama u rukama. Uživao sam na tom čudesnom mjestu, među tim dobrim i dragim domaćinima. Zahvaljujem se od srca, i ako bude prigode opet ću rado doći.

 

 

UZ PRIREDBE "KA KULTURA U TUČEPSKIM ZASEOCIMA"

Toma Podrug, Književnik

Zahvaljujući prijatelju, pjesniku i dramskom piscu Ivici Mijačika upoznah podbiokovski krajolik stješnjen između planine Biokova i mora – ta dva velika iskušenja ljudskih duša.

Nije čudo što je veliki Tin Ujević živeći djetinjstvo u tom krajoliku svojedobno zabilježio da je upravo u njemu sazorio njegov lirski subjekt. Biokovo i more kao dvije suprotstavljene moći nisu postigli miroljubivu nagodbu između njihovih dobrih i zlih namjera, pa se u tom podbiokovskom krajoliku ljepote događaju i velika životna iskušenja za njihove stanovnike. Posebno za one koji živješe u zaseocima izloženih biokovskome visu i morskome ponoru.

Sada ti zaseoci ostadoše napušteni jer im žitelji siđoše moru, a meni kada ih prvi puta posjetih pružiše izuzetni doživljaj, jer sam boraveći u njima bio nad svim vidicima koji mi darovaše pogled širokih razmjera na morsku pučinu i otoke. S toga sam neomeđenog vidikovca vidio sve strane svijeta i oćutio da su njihovi žitelji priskrbljivali sebi vlastito samopromatranje veličajući visinu planine i dubinu mora kao dva najpotrebnija uzbuđenja njihovih duša kojima je potreba zaći u dubine i uzdići se u visine.

Upravo je tim napuštenim podbiokovskim zaseocima Ivica Mijačika htio vratiti čovjeka, probuditi, učvrstiti i unijeti mu u dušu duh kultire kako bi kao duhovno biće stremio visinama i dubinama duha.
Stoga sam s večeri i mojega nastupa u manifestaciji kulture čitajući svoje pjesme pred brojnom publikom, a kasnije slušajući pjevače i gledajući umjetničke slike izložene po zidovima kuća i po konobama ponio doživljaj zaseoka Čovići kao mjesta gdje se događalo čudo kulture.

Ta se prostorna napuštenost odjednom toliko ispunila duhom, blizinom i srođenosti čovjeka i tih kamenom sagrađenih kuća da sam oćutio čeznuća povratka im onih koji ih napustiše.

Toma Podrug

 

Zijah Sokolović

zijah U neka davna prošla vremena, pričali su nam u školi na dosadnim časovima istorije, dok smo mi gledali rajsferšlus na ledjima učiteljice,kako su ljudi bježali sa obala mora u planine. Bježali su od gusara i drugih pustolova koji su ih u svakom organizovanom i slučajnom prolazu pljačkali. Bježali su od oluja i vjetrova i velikih talasa i sa visina zaseoka se divili divljoj prirodi. Bježali od morske soli koja im je padala po kosi i zapadala u gaće i krevete. Tamo u planinskim zaseocima su bili neko vrijeme sigurniji i srećniji i mirniji, dok opet ne sidju na obale mora i pregledaju svoje čamce i brodove...


U ova vremena svakojake globalizacije, one lične, kolektivne, narodne, vjerske, političke, bankarske, seksualne i turističke, ljudi opet bježe u planine u one iste zaseoke gdje su bježali njihovi preci, babe i pradjedovi ili narodi za koje ista istorija tvrdi da nisu ni postojali. Ljudi sada bježe, možda i od ukroćenog mora molovima, možda bježe od soli koja se miješa sa kanalizacijom. Ali jedino i sigurno i najviše bježe od globalnog turizma kojima vladaju savremeni agencijski gusari i pustolovi profiteri sa svojim hladnim na deset spratova izgradjenim apartmnanima, bježe od buke automobila nepropisno parkiranih, od disko klubova i ritma muzike od koje se bubrezi tresu do Božića, od štandova sa kineskom robom od koje te hvata histerija kako je sve jeftino i korisno, bježe od pjevača i muzike na hotelskim terasama, bježe od obojenih sladoleda od kojeg pišaš u boji mjesecima, bježe od evropskih i inih turista koji hodaju u gaćama jer su taj dan preplanuli na suncu, bježe od nekulture koja ulazi na oči i uši i usta. Bježe u zaseoke da bi našli malo mira, dok se ne vrate da plate turističku taksu. Bježe KA KULTURA U TUČEPSKIM ZASEOCIMA! Da tamo u miru prirode, sa pogledom iznad svih globalizacija, gledaju zalazak tako romantičnog sve opšteg sunca, da tamo u zaseocima pogledaju umjetnost koja im u tišini i miru tiho i uporno govori da ima još jedan oblik života na koji su zaboravili. Bježe da se kroz umjetnost prisjete života. I zato bježe pješke, korak po korak u visine, jer jedino na visinama ima i postoji svaki oblik umjetnosti. Jer tamo u zaseocima, vladaju druga pravila ljudska, tamo se drugačije jede i pije i pjeva i drugačije gledaju žene, i pije vino i jede pršut, jer im je umjetnost vratila i dala izgubljenu dimenziju. A vraćaju se tiho, opet korak po korak, sa nezadrživom željom i nadom da će opet biti KA KULTURA U TUČEPSKIM ZASEOCIMA.