U zaselku Šimići 10. kolovoza 2007. godine na teraci Rade Šimića tribala se igrat predstava "DIMNJAČAR" u izvedbi Ljubomira Kerekeša. Pozornica, rasvjeta, četristo katriga za gledatelje, petnest otvorenih konoba za post-kazališno druženje, sve je bilo spremno, ali je bila spremna i kiša. I šta sad? Kiša pada i pada. Ljudi se razišli, a ona i dalje pada. Nakon sat i po vrimena kiša je, na našu zamolbu, ipak stala. I šta sad? Gdje su gledatelji? Evo ih natrag, osušili katrige i kazalište je moglo početi. Tada je Ljubomir Kerekeš rekao: Nevjerojatno! – da bi 2010. godine napisao...

U predstavi „SKUPŠTINA“

OSTATI RAVNODUŠAN? NEMOGUĆE!!!


Ljubo Kerekeš, glumac


Kako zbog…

ljudi otvorena srca i duše,
Biokova što prisluškuje, šapće
i s glumcem se nadvikuje,

proloma kiše što i suzu radosnicu briše,
publike i pozornice na vrhu Tučepa
zbog koje srce glumca preskače
i od uzbuđenja djetinjasto lupa.

mora što u daljini Biokovu namiguje
i pljeska kojim publika na trenutak
nad prirodom likuje

… ostati ravnodušan?
Nemoguće!!!

 

 

P.S. Nastupao u kategoriji “PREDSTAVE”: “DIMNJAČAR” (zaselak ŠIMIĆI – 2007. godine) I “SKUPŠTINA” (zaselak PODSTUP – 2010. godine)

 

 

NEZABILJEŽEN FENOMEN

Zoran Mužić, redatelj



Od prvih dana Peloponeza ljudi Zapada okupljaju se na unaprijed dogovorenim mjestima u posebne dane da bi izmijenili iskustva življenja, međusobno jedni s drugima i svi skupa s Bogovima. To nazivamo kazalištem i traje preko dvije tisuće i petsto godina. Sve to vrijeme kazalište postoji na različite načine: pleše, pjeva, govori, ili samo pokazuje, služi se svim mogućim tehničkim mogućnostima da bi dublje obuzelo pažnju gledatelja ili, pak ogoljeno do samog izvođača, pročišćava naše misli i osjećaje da bi bilo bolje. Sve to postoji, uz pretpostavku, da ljudi žive skupa u zajednici, naselju, selu, spilji, gdje god je to moguće, ali žive neko vrijeme skupa dok zajednički život ne stvori potrebu za kazalištem.
Na sunčanoj strani Biokova svjedoci smo jednog drugog fenomena, u svijetu nezabilježeno: kazalište na mjestima gdje se živjelo nekad a danas više ne, vraća ljude i običaje. U napuštenim zaseocima Tučepi život ponovo vrije zahvaljujući kazalištu. Kamena kolijevka nije zaboravljena, ljudi joj se vraćaju i borave u napuštenim domovima na spomen svima svojima odajući im počast. Kazalište & Kultura time opravdava sebe i iskupljuje nas, čekajući još bolja vremena.

NAPOMENA: Tekst pisan poslije „pohođenja“ KKuTz-a 2008. godine – predsatva MUNHAUSEN (zaselak ČOVIĆI)


P.S. Zoran Mužić je “svjetski” redateljski i rekorder u prvih deset godina  kKutz-a. Igrano mu je 5 predstava: “ROGONJE”, “BOG ŽURIM, NAZOVI”, “ŠKRTIČINA”,  “ U ZAJEDNIČKOM STANU” i  “LJUBAV NA PRVI POGLED

 



POZORNICA I GLEDALIŠTE BILI SU PRAVI GRADITELJSKI POTHVAT

Vilim Matula, glumac


U vrlo bogatom iskustvu igranja Munchhausena u brojnim prigodama kod nas i vani, posebno mjesto ima izvedba u tučepskom zaselku Čovići 09. kolovoza 2008. godine u okvru kKuTz-a. Ivica Mijačika, čovjek koji je osmislio čitav projekt i neumoran je njegov ostvaritelj, doveo nas je u Čoviće u rano ljetno poslijepodne, kako bi nas upoznao s prostorom za igru. Pozornica i gledalište bili su pravi graditeljski pothvat. Između starih kamenih kuća, gomila i smokava postaviti trbinu što metalnu što drvenu tražilo je izniman entuzijazam što je majstorstvo Mijačikinog tehničkog tima. Preko pet stotina ljudi, i staro i mlado, domaće i strano, ispunilo je tu večer tribine i brojne platforme, uključijući i stepenice i balkone obližnjih kuća.
Publika je pulsirala u snažnoj zajedničkoj emociji kojoj je predstava Munchausena bila dobar povod za okupljanje, ali koja je prije svega temeljila na snažnoj volji ljudi da svoju djedovinu otmu propadanju i zaboravu. Poslije prdstave uslijedila je nezaboravna noć u predivnim konobama Čovića uz pršut, sir i vino. Uz pjesmu i genijalan crni rižot.

P.S. Nastupao u kategoriji “PREDSTAVE”:  “MUNHAUSEN” (zaselak ČOVIĆI – 2008. godine) I “AMATERI” (zaselak ŠIMIĆI – 2012. godine)

 

JEDNOM RJEČJU – LUDILO

Željko Königsknecht Keno, glumac


Gospodine i gospođo Konigsknecht, dobro došli u Tučepe! Pravilno izgovoreno moje prezime, osmijeh na licu Marina Čovića koji nas je dočekao oko 23,30 sati, iako smo trebali doći oko 19, sve to odmah mi je dalo naslutiti da će to biti ONO… Jedno od ONIH gostovanja koje se glumcu zauvijek ureže u pamćenje. "Sada ste naši gosti i ako želite, prvo ćemo nešto prigristi u "La Stradi", a onda se spremite za dalje." Unatoč svoj ljubaznosti našeg domaćina, morao sam mu dati košaricu, jer sam nakon manje prometne nezgode, čekanja, kašnjenje itd, bio jedino spreman za mekanu postelju u malom, ugodnom, hotelu "Laurentum". No sve što se događalo sljedećeg dana potvrdilo je moj osjećaj od predthodnog dana. Doručak, mala šetnjica i jutarnja kavica po prekrasnim Tučepima, kupanje na plaži do koje dođeš napravivši dva-tri koraka, brčkanje u moru ispod planine koja ti daje dojam da si na Bahamima i da će te ogromni val – Biokovo, svakog trena poklopiti i procentrifugirati.
Ručak, popodnevni odmor, pripreme za predstavu…Glumački raznorazni rituali kojih se praznovjerno držimo na svakom gostovanju… I onda dolazak na "obredno mjesto". Ludilo…Uski put koji vodi u zaselak Čoviće potpuno zakrčen ljudima. Redari-volonteri promet drže pod kontrolom. Ulaz u sam zaselak pod opsadom. U jednom trenutku sam se zapitao: "Šta je tu osim moje predstave danas i koncert Pink Floyda? Ili gostuje Mišo Kovač?" Ali ništa od toga. Danas se jedino održava Predstava. Kazališna predstava. Moja predstava "Aplauz žalosnom varalici". Preko 1500 ljudi došlo je s Makarske Rivijere u mali tučepski zaselak Čoviće. Nisu, naravno, svi mogli prisustvovati predstavi, jer mjesta je bilo za "svega" šestotinjak, uz vješto improviziranu pozornicu. Dio gledališta je čak napravljen iznad ogromne vrtače i gledatelji koji tamo sjede, bit će na dobitku dodatne doze adrenalina. Domaćini kućica koje okružuju prostor na kojem su pozornica i gledalište, nadmeću se u gostoljubivosti – rakija, vino, pršut i sir, brudet – sve se to dijeli gledateljima, gostima, prijateljima. Oni koji su prijašnjih godina bili prisutni pomažu iznenađenim i šokiranim pridošlicama. Gdje se to još u današnje vrijeme nešto dijeil;DARUJE!!!???? Predstavu igram kao u bunilu, pod dojmom ambijenta i fantastične publike. Na kraju ovacije. Poslije predstave bili smo gosti Marina Čovića i njegovih divnih roditelja. Jednom rječju – ludilo. Bakanalije. Nema šta nema. Pjesma do zore. To znam sasvim pouzdano, jer sam doslovce otišao u zoru kad su prvi pijevci počeli kukurikati. Ustvari došlo mi je da uopće ne odem. Pada dogovor s domaćinima da se vidimo i dogodine. Iskreno se nadam da će nam se želje ostvariti...

P.S. Nastupao u kategoriji “PREDSTAVE”:  “APLAUZ ŽALOSNOM VARALICI” (zaselak ČOVIĆI – 2010. godine) I “PROFESORE DAJTE DVA” (zaselak MRAVIČIĆI – 2012. godine)

 

TAMO DA PUTUJEM

Siniša Popović, glumac


Veliki dio svog glumačkog puta proveo sam na putu, na turneji, putujući putem za kojeg ponekad ne znaš jesi li ti izabrao njega ili je on izabrao tebe. Gdje me sve taj put nije vodio? Od kanadskih Velikih jezera do Sierra Nevade u Kaliforniji kojoj su vojnici Hernana Cortesa dali ime po otoku iz Montalvovog romana, od Velike Jabuke do australskog busha.....Ponegdje ostaviš nešto od sebe, odnekud poneseš nešto sa sobom. Malo je mjesta na kojima uspiješ i dati i uzeti i malo kad si uvjeren da je ono što si dao i ono što si dobio sreća.
U ljeto 2008., na turneji s «Rogonjama» Mira Gavrana, a na poziv Ivice Mijačike dospio sam na takvo mjesto, pod najvišu jadransku planinu, pod Biokovo.
Onaj koji nije tako putovao da po mjesec ili više dana svake večeri nastupa po improviziranim ljetnim pozornicama, kojeg nisu zaticala tako nagla svitanja i kojeg nije gonila potreba da unatoč svemu krene dalje, taj nije u stanju razumjeti rutinu putujućeg glumca koji se budi ( u hotelu, kombiju ili kabini broda, svejedno ) i prvo što čini jest da provjerava raspored, ustanovljava gdje je jučer bio a gdje danas mora biti i gdje će ( ako bog da ) biti sutra. A raspored kaže – Podpeć, u sklopu « k Kutza» što je skračenica za manifestaciju « ka, Kultura u tučepskim zaseocima». I onda onako umoran i bunovan, nevjerujući onome što si pročitao opet provjeravaš naziv mjesta i manifestacije pa ti odjednom sine – Mijačika! Znači tu smo! Znači bit će sve organizirano! Znači nemam se oko čega brinuti! Sve polako sjeda na mjesto, odjednom ti postaje jasno zašto ova manifestacija nosi ovako čudan naziv, zaboga, pa Ivica ju je tako nazvao. Čak ti i ovo mjesto Podpeć zvući kao da mu je Ivica dao ime. Da, sve će sigurno biti dobro, hoće, hoće...., ali ipak, okrečeš leđa moru, gledaš u Biokovo i pitaš se koji bi od ovih zaselaka koje vidiš mogao biti Podpeć? Nekako si siguran da gore nema nikakvog malog trga na kojem bi se dalo napraviti pozornicu..., ma, uostalom, čemu briga..., u kakvim smo sve prostorima već nastupali...
Predvečer mi javljaju da nas pred hotelom čeka prijevoz. Silazim. Pred ulazom parkiran crveni vatrogasni kombi a na njega naslonjen kršni vatrogasac. U koščatoj mu šaci mobitel a na licu osmijeh. Guguće on nešto svojoj dragoj a meni namiguje i pokazuje mi rukom da uđem. Odmah za mnom stižu Vlasta i Žarko pa krećemo. Za onih par kilometara uskog, zavojitog puta priča nam o gašenju sinočnjeg požara kao o nekoj neznatnoj neprilici, kao da nam ne želi pokvariti ugođaj. Stigosmo. Podpeć. Koliko mnogo ljepote na tako malo mjesta. Nekada napuštene stare kuće obnovljene u kamenu kojeg su slagale ruke djedova, ognjišta koja su zbog nevolje napustili očevi putjući za Ameriku, Australiju, Novi Zeland, sada opet žive i okupljaju sinove. Arhitektura koja zadivljuje jednostavnošću i ljepotom i koja priča priču o nekadašnjem životu težaka. San u kamenu. Sve konobe otvorene, u svakoj pjeva klapa, božanski glasovi paraju podbiokovsku tišinu, širi se miris rakije, vina , pršuta, pečene janjetine, širi se radost. I u svemu tome ( oprosti mi bože ) opet rutina profesionalca. Tražim da mi pokažu pozornicu.
Mogao bih knjigu napisati o tome gdje sam sve glumio i na kakvim pozornicama. Lope de Vega kaže da su za kazalište dostatne tri daske, dva glumca i jedna strast. Odgovorno tvrdim da sam nastupao na pozornicama koje su bile sastavljene od samo dvije daske! Ova u Podpeći bila je manja. Ako bih napravio nekontroliranu gestu lijevom rukom postojala je opasnost da ošamarim gledatelja na balkonu kuće s lijeve strane. Na desnoj strani nije bilo te opasnosti, tamo je bila postavljena tribina sa stotinjak sjedala i u prostoru «partera» još nešto manje od dvije stotine. Na tribinama, kao počasni gosti Dina i Davor Borčić. Igrat ću za njih!
Predstavu je gledalo ( kunu se organizatori a moja procjena nije manja ) oko tisuću ljudi. Sjedili su oni po okolnim stablima, zidovima, balkonima, krovovima, a večina ih je stajala. Igrali smo kako smo mogli, trudeći se da ne padnemo s pozornice i uspjeli smo u tome. Ne samo da nismo pali nego smo u toj izvedbi našli više smisla nego na večini glamuroznih premijera. Bio sam tako ispunjen i sretan te večeri. I onda do kasno u noć pod Biokovom, od konobe do konobe, od domaćina do domaćina...Bio sam sretan sve do trenutka kad je trebalo krenuti dalje, a htio sam ostati. Silno sam htio ostati, sjediti tamo na terasi mog domaćina, pijan od ljepote krša i života u kršu, sjedinjen sa zemljom i nebom, s morem, u okružju od kojeg sam sazdan, sjedinjen s Biokovom iza mene i morem poda mnom i sa svime što iz njih izlazi, s mjesecom i suncem, s vjetrom i valom, poskokom, sa zvijezdom, pticom, oblakom i svim vilama biokovskim. Kažu da su biokovske vile najljepše od svih. One će me tamo opet dozvati, u taj raj u kamenu, od trave Ive će mi rakiju spraviti, rane će mi vidati, pjevat će mi moje vile na padinama biokovskim, nad obalom mora, nad obalom šumnog mora...

P.S. Nastupao u kategoriji “PREDSTAVE”:  “ROGONJE” (zaselak PODPEĆ – 2008. godine)

 

 

UŽIVAO SAM NA TOM ČUDESNOM MJESTU

Ivica Prtenjača, književnik


Nije mi bilo lako krenuti put Tučepa, njegovih zaseoka na nastup i to ispred Arsena i Matije Dedića. Razloga je, naravno više – program u kojem sam trebao nastupiti zvao se Poetsko predjelo, znači nešto maleno, za pod zub, a moja vaga kaže sasvim drugačije. Također, čitati pjesme ispred starijeg i mlađeg Dedića nije malena niti laka stvar, strah me je bilo da će me publika otjerati pomidorima i pokvarenim jajima, pa što tu taj smeta, dajte nam Arsena...i tako. Ali, kako se se datum približavao, uporni i dragi Ivica Mijačika, alfa i omega ove sjajne manifestacije, pomalo me je opuštao i hrabrio. I eto me, u magičnom Podstupu, pred valjda tisuću ljudi, ispod murve, sa svojim pjesmama u rukama. Uživao sam na tom čudesnom mjestu, među tim dobrim i dragim domaćinima. Zahvaljujem se od srca, i ako bude prigode opet ću rado doći.

P.S. Nastupao u kategoriji „POETSKO PREDJELO“ – (zaselak PODSTUP – 2011. godine)


 

UZ PRIREDBE "KA KULTURA U TUČEPSKIM ZASEOCIMA"

Toma Podrug, književnik


Zahvaljujući prijatelju, pjesniku i dramskom piscu Ivici Mijačika upoznah podbiokovski krajolik stješnjen između planine Biokova i mora – ta dva velika iskušenja ljudskih duša.

Nije čudo što je veliki Tin Ujević živeći djetinjstvo u tom krajoliku svojedobno zabilježio da je upravo u njemu sazorio njegov lirski subjekt. Biokovo i more kao dvije suprotstavljene moći nisu postigli miroljubivu nagodbu između njihovih dobrih i zlih namjera, pa se u tom podbiokovskom krajoliku ljepote događaju i velika životna iskušenja za njihove stanovnike. Posebno za one koji živješe u zaseocima izloženih biokovskome visu i morskome ponoru.

Sada ti zaseoci ostadoše napušteni jer im žitelji siđoše moru, a meni kada ih prvi puta posjetih pružiše izuzetni doživljaj, jer sam boraveći u njima bio nad svim vidicima koji mi darovaše pogled širokih razmjera na morsku pučinu i otoke. S toga sam neomeđenog vidikovca vidio sve strane svijeta i oćutio da su njihovi žitelji priskrbljivali sebi vlastito samopromatranje veličajući visinu planine i dubinu mora kao dva najpotrebnija uzbuđenja njihovih duša kojima je potreba zaći u dubine i uzdići se u visine.

Upravo je tim napuštenim podbiokovskim zaseocima Ivica Mijačika htio vratiti čovjeka, probuditi, učvrstiti i unijeti mu u dušu duh kultire kako bi kao duhovno biće stremio visinama i dubinama duha.
Stoga sam s večeri i mojega nastupa u manifestaciji kulture čitajući svoje pjesme pred brojnom publikom, a kasnije slušajući pjevače i gledajući umjetničke slike izložene po zidovima kuća i po konobama ponio doživljaj zaseoka Čovići kao mjesta gdje se događalo čudo kulture.

Ta se prostorna napuštenost odjednom toliko ispunila duhom, blizinom i srođenosti čovjeka i tih kamenom sagrađenih kuća da sam oćutio čeznuća povratka im onih koji ih napustiše.


P.S. Nastupao u kategoriji „POETSKO PREDJELO“ - ( zaselak ČOVIĆI – 2011. godine)

 

Zijah Sokolović, glumac


U neka davna prošla vremena, pričali su nam u školi na dosadnim časovima istorije, dok smo mi gledali rajsferšlus na ledjima učiteljice,kako su ljudi bježali sa obala mora u planine. Bježali su od gusara i drugih pustolova koji su ih u svakom organizovanom i slučajnom prolazu pljačkali. Bježali su od oluja i vjetrova i velikih talasa i sa visina zaseoka se divili divljoj prirodi. Bježali od morske soli koja im je padala po kosi i zapadala u gaće i krevete. Tamo u planinskim zaseocima su bili neko vrijeme sigurniji i srećniji i mirniji, dok opet ne sidju na obale mora i pregledaju svoje čamce i brodove...


U ova vremena svakojake globalizacije, one lične, kolektivne, narodne, vjerske, političke, bankarske, seksualne i turističke, ljudi opet bježe u planine u one iste zaseoke gdje su bježali njihovi preci, babe i pradjedovi ili narodi za koje ista istorija tvrdi da nisu ni postojali. Ljudi sada bježe, možda i od ukroćenog mora molovima, možda bježe od soli koja se miješa sa kanalizacijom. Ali jedino i sigurno i najviše bježe od globalnog turizma kojima vladaju savremeni agencijski gusari i pustolovi profiteri sa svojim hladnim na deset spratova izgradjenim apartmnanima, bježe od buke automobila nepropisno parkiranih, od disko klubova i ritma muzike od koje se bubrezi tresu do Božića, od štandova sa kineskom robom od koje te hvata histerija kako je sve jeftino i korisno, bježe od pjevača i muzike na hotelskim terasama, bježe od obojenih sladoleda od kojeg pišaš u boji mjesecima, bježe od evropskih i inih turista koji hodaju u gaćama jer su taj dan preplanuli na suncu, bježe od nekulture koja ulazi na oči i uši i usta. Bježe u zaseoke da bi našli malo mira, dok se ne vrate da plate turističku taksu. Bježe KA KULTURA U TUČEPSKIM ZASEOCIMA! Da tamo u miru prirode, sa pogledom iznad svih globalizacija, gledaju zalazak tako romantičnog sve opšteg sunca, da tamo u zaseocima pogledaju umjetnost koja im u tišini i miru tiho i uporno govori da ima još jedan oblik života na koji su zaboravili. Bježe da se kroz umjetnost prisjete života. I zato bježe pješke, korak po korak u visine, jer jedino na visinama ima i postoji svaki oblik umjetnosti. Jer tamo u zaseocima, vladaju druga pravila ljudska, tamo se drugačije jede i pije i pjeva i drugačije gledaju žene, i pije vino i jede pršut, jer im je umjetnost vratila i dala izgubljenu dimenziju. A vraćaju se tiho, opet korak po korak, sa nezadrživom željom i nadom da će opet biti KA KULTURA U TUČEPSKIM ZASEOCIMA.

P.S. Nastupao u  kategoriji “PREDSTAVE”: “CABARES CABAREI” (zaselak MRAVIČIĆI – 2009. godine), “MEĐUIGRE  0-24” ( Zaselak SRIDA SELA – BRBIĆI – 2011. godine)  i “GLUMAC JE GLUMAC” (Zaselak SRIDA SELA – BRBIĆI – 2012. godine)

 

 

A TI VILO SAMO ZOVNI…

Rene Medvešek, glumac

Igrao sam ili na razne druge načine sudjelovao u predstavama na otvorenom, ali s veseljem moram priznati da se niti jedno od tih iskustava ne može usporediti s nastupom u Podpeći – nikad bliže nebu i nikad tako ponad mora – u ozračju koje sve vrijeme igre kao da priziva neka izgubljena sjećanja na iskonsku svečanost i obrednost kazališnog susreta. A uz to i glumit na kantunu za dvije ulice punih katriga istovremeno! S divnom publikom nalijevo i nadesno i onakvim loncem koji djelo krasi glumac punog srca i masnih brkova može jedino preporučiti se vili Biokova: ako štogod ustreba – a ti vilo samo zovni.....

P.S. Nastupao u kategoriji “PREDSTAVE”:  “KONTRABAS” (zaselak PODPEĆ – 2012. godine)

 

 

POD BIOKOVOM IMA MNOGO ENDEMSKIH VRSTA, ALI SAMO JE JEDNA ENDEMSKA PODBIOKOVSKA KULTURA

– KULTURA U TUČEPSKIM ZASEOCIMA.

Boris Svrtan, glumac

To da netko dovede petstotinjak ljudi na nadmorsku visinu od više stotina metara, u krilu Biokova otvori izložbu pod zvijezdama i prikaže predstavu u stoljetnim kulisama Mravičića s pogledom na more koji oduzima dah, pothvat je ravan osvajanju najviših duhovnih vrhunaca i doživljaj koji se pamti cijeli život. Govoriti Gotovčeve stihove i rečenice u ambijentu skromnom, ali istovremeno onozemaljskom, začaranom i iskonski patetičnom, to je natprirodno iskustvo, koje toliko ulazi u pluća da postaje prava ovisnost. Takav ugođaj, kao mjesto poziva na kazališni susret, može bez pretjerivanja, zamisliti i ostvariti samo iskonski kazališni mačak, ali prije svega strasni zaljubljenik u zavičaj koji ga je duboko odredio i iz kojeg crpi sve životne i umjetničke snage, a u našem „biokovskom slučaju“ ime mu je Ivica Mijačika. Najbolji odgovor na sve prolazno, banalno i efemerno što nas okružuje je kultura, kao vrelo našeg identiteta.
Bez toga bismo davno nestali, kao pojedinci i kao narod. I zato postoje ljudi, kao moj prijatelj Ivica, koji ne odustaju, jer duboko vjeruju u takvu iscjeliteljsku moć kulture i poetskih uzleta duše.

Kad sam prvi put pomislio da želim biti glumac, bilo je to zbog mogućnosti da bez velikih sredstava snagom misli i sugestije prenesem ljude u neke druge svjetove, u svjetove iz mašte koji se, obogaćeni strastima duhovnog putovanja, na čudan način vraćaju u našu stvarnost i definiraju ga, dajući nam novu životnu snagu. Upravo to mi se potvrdilo „na pola moga životnoga puta“ u trenutku dok sam u živoj kamenoj kulisi koja neodoljivo podsjeća na Gotovčevu rodnu kuću, govorio i živio „Moj slučaj“.
Trenutak u kojem čudesnom spojem srca i mozga, glumca i publike, nastane kazalište, fizički ne traje dugo, ali ostaje trajno u unutarnjoj memoriji kao peljar kroz budući život. Ljudi koji su došli na predstavu popevši se stotine metara iznad mora, zajednički trud, i oko dodavanja stolaca, i oko predobrih inćuna nakon predstave, prozori malih kuća načičkani glavama, pjesma do kasno u noć, to je prizor koji se ne zaboravlja nikad.

Hvala domaćinima iz Mravičića, hvala mnogobrojnim volonterima, hvala Vici Bušeliću na «tučepskom bronzinu» s tristotinjak porcija »jaja s pamidorima», hvala svim Tučepljanima a najviše Mijačiki uz želju da nikad ne posustane u luđački upornom mravljem radu za hrvatsku kulturu. Ono što se pamti nisu kvazi-umjetničke besmislene reciklaže koje se hrane ogromnim budžetima osiromašene zemlje, nego ovaj ekstrakt smisla, ljubavi i ljepote, zajednički trud, napor, vedrina i veselje koje nas i našu kulturu jedino može održati, osnažiti i spasiti.

P.S. Nastupao u kategoriji “PREDSTAVE”:  “MOJ SLUČAJ” (zaselak MRAVIČIĆI – 2013. godine)

 

 

NEPROCJENIVA JE TO VRIJEDNOST

Zijad Gračić. glumac


Ako se hoće i žele prepoznati toliko traženi novi sadržaji u turističkoj ponudi a posebno na kulturološkoj mapi onoga što je prezentirano ovog ljeta a i prethodnih nekoliko, onda su to čudesne glazbene, poetske, likovne i kazališne večeri u starim dvorima ispod Biokova koje organizira, i sa svojim vrijednim timom realizira, književnik Ivica Mijačika. Neprocijeniva je to vrijednost, ne samo za ovaj dio Dalmacije nego, za cijelu Obalu od Brijuna do Dubrovnika koju bezrezervno, ne da treba podržati nego, treba zaštititi i poticati na svaki mogući način.

 

P.S. Nastupao u kategoriji “PREDSTAVE”:  “POLETIJA GRDELIN IZ ŽUJA” (zaselak SRIDA SELA – LUKETINE – 2006. godine),  “ U ZAJEDNIČKOM STANU” (zaselak PODPEĆ – 2014. Godine  i  “LJUBAV NA PRVI POGLED” (zaselak ČOVIĆI – 2015. godine)

 

 

DOSTOJANSTVO KULTURNOG DOGAĐAJA

Darko Rundek, glazbenik

Tučepski su se zaseoci pokazali kao pravo malo čudo sasvim nadomak turističkog naselja uz more koje poznajemo kao Tučepe.
Stare kuće, divlje raslinje u koje su urasle one napuštene, miris zemlje i ljubezni, jednostavni i velikodušni domaćini bili su za nas otkriće.
Večer koncerta se pretvorila u pravu feštu, narodno veselje, ali ne gubeci pri tom dostojanstvo kulturnog dogadjaja.
Zahvalni smo na pozivu i nadamo se doći još koji put.

P.S.  Nastupao u kategoriji „KONCERTI“ – RUNDEK CARGO TRIO ( zaselak PODSTUP – 2014.godine)

 

 

 

FRLJIĆ ILI MIJAČIKA

Stijepo Mijović Kočan, književnik i filmski redatelj

Ne, dvojbe nema, ona je samo takozvana retorička! Na mom osobnom referendumu rezultat je ovaj: Mijačika - sto posto glasova, Frljić - nula posto.
Tko je Frljić, tko Mijačika i kakve veze oni jedan s drugim imaju? Zašto toga s nula bodova uopće spominjem?!
Imaju nekakve veze, ali i nemaju nikakve, ovisi o kutu gledanja.
Oliver Frljić, kazališni redatelj i pisac, trenutno intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci, poznat je po provokacijama - pokazuje se kao okorjeli totalitarist, zagovornik zapravo - staljinizma, prema vlastitoj halabuci - uvjereni protivnik fašizma, ali - na fašistoidan način, obrušava se na «nacionalizam», negator je sama sebe kao Hrvata, on «ne priznaje nacionalnu pripadnost» itd., itd., i još dalje i još gore i nikad kraja nevoljama!
Najnovija njegova provokacija je ta da je izbrisao s nacionalne kazališne ustanove ono «Hrvatsko» i ostavio samo «narodno kazalište». Napisao je još i «kazalište nasrodu!» E, tu će biti neka veza!
Ivica Mijačika je pjesnik, poklonik takozvane razlogovske, iako je više pripadnik postrazlogovske generacije, ali ipak hermetist, očit lirik, u «Skupljenoj baštini hrvatskoga pjesništva», hrestomatiji i antologiji koja vrednuje hrvatsku pjesničku drugu polovinu 20.stoljeća, do devedesetih, Mijačika je našao svoje ugledno mjesto. I kazališni je pisac, sa smislom za duhovito i - lijepo. Nu, bitno je ovdje nešto drugo: on je umjetnički direktor već deseti put održavanog festivala KUTUZ - Kultura tučepskim zaseocima, a to su: Srida Sela, Podpeć, Čovići, Podstup, Marvičići i Šimići; svi su u igri.
Veza je Frljića i Mijačike dakle to što su oni oba - kazališni pisci, djelatnici i umjetnički ravnatelji, jedan Riječkog ljeta, drugi onog manje znanog u Makarskoj i Tučepima. Frljića, naime, ne bih ni trebao spominjati da njime ne želim reći kako ne valja raditi, na kakve se gluposti troši novac, te time jače naglasiti da Mijačika pokazuje KAKO VALJA i kako treba i kako se može! Ali - sad ono glavno:
dok Frljić «narodno kazalište» organizira izvan-nacionalno, za elitu, dok je sve to njegovo fraza i politikantstvo - Mijačika to «Frljino» NARODNO KAZALIŠTE živi i ostvaruje, na najbolji mogući način, baš kao - KAZALIŠTE NARODU. To kod njega nije fraza, on to postiže. Uglavnom napuštena sela, koja je turizam premjestio niže uz more, pomalo se i postupno vraćaju u život.
Mijačika zna da Domovina počinje na kućnom pragu, te on od kućnog praga i počinje. To je zapravo nešto posve posebno: da pred starom kućom u Podstupu pjesnik govori stihove za tristotinjak slušatelja, da ih toliko sluša, i njih i vrsne glazbenike, da ih toliko gleda birane kazališne predstave. Jedinstveno. Ne vjerujem da takvo nešto postoji igdje u svijetu. Tomu se valja zadiviti!
Lako je kad imaš Dubrovnik i razvikanost i Lovrijenac, ili Split i Peristil, još i pare iz Ministarstva, ali kad imaš samo napuštenu kuću i neobrađen vrt u anonimnu zaseoku visoko u brdu, pa od toga stvoriti posjećenu pozornicu - to je doista zadivljujuće.
Ako ikada u životu budem još snimao neki dokumentarac - a imam ih emitiranih na televizijama možda i više od pedeset - svakako ću nastojati «ovjekovječiti» i KUTUZ! Ima zasluge za to!
Uvijek nasmijan, jednostavan u suobraćanju, vrijedan, odan poslu…mnoge ga vrline rese, a najviše ta što se vratio rodnom kraju, zavičaju i - radi na njegovu preporodu u kulturno središte.
Ne bi to mogao da nema podršku lokalne vlasti. Nadati se da će - bilo tko da bio na vlasti, esdepeovac, hadezeovac ili kakodovac - imati razumijevanja da je ovo što Mijačika postiže doista - nešto vrijedno i posebno.
Stoga pohvala i Anti Čobrniću, općinskom načelniku Tučepa, kao i Vici Bušeliću, koji nikad okupljene ne ostavi bez jela i pića, kao i njegovu prezimenjaku Goranu Bušeliću koji omogućuje tehničke uvjete izvedaba.
Da, Mijačikina «desna ruka»! Ružana Kovač piva ka slavuj! I piše. Što, to ne znam. Ono što je morala pisati kao moja bivša studentica, prošlost je. Nu, dala mi je mislit! Bože, da si meni dao nadarenosti da znam i svirati i pjevati, a ne tek pisati…
Ne tužim se, mojemu pokojnomu Marku dao je Bog da je znao ne samo pjevati i svirati, nego je sam i tamburicu napravio, i to jedinstvenu u svijetu, s posebno vrijednim intarzijama: eno je na Odjelu restauracije Dubrovačkog sveučilišta, jedan nadareni student diplomira na njezinoj obnovi; divljaci iz zaleđa u nasrtaju na Lijepu Našu i nju su, izgleda, dohvatili… Na naslovnici moje knjige «Prevlaka ćaćina tamburica» samo je pola nje!
Na nju i na očeve starogradske pjesme soto voce, koje na žalost nije nikada imao prilike nekomu i pokazati, podsjetilo me pjevanje klape Berulia u Tučepima… Znači, sve skupa se uplelo i u moju intimu.
Ivica, Ružana… Bog vas blagoslovio, a općinari vas čuvali «kao kap vode na dlanu»! Naša lijepa Dalmacija s festivalom u Tučepima još je ljepša i «kulturna prijestolnica» Europe je, i bez titule!

P.S. Nastupao u kategoriji „POETSKO PREDJELO“ -  ( zaselak PODSTUP – 2015.godine)

 

 

ŠTO JE MOTOVUNSKI FESTIVAL ZA FILM TO JE KKUTZ ZA KAZALIŠTE

NASTUP U ČOVIĆIMA BIO JE UISTINU NEZABORAVNO KAZALIŠNO ISKUSTVO

Jelena Hadži - Manev, glumica


Hvala Vam  što ste  našali  mjesta za Ludens teatar u sklopu  manifestacije “Ka kultura u tučepskim zaseocima”. Nastup u Čovićima bio je uistinu nezaboravno kazališno iskustvo.
Što je Motovunski filmski festival za film, to je KKuTZ za kazalište. Dovodi glumca na dohvat ruke gledatelju, bez prave rampe i četvrtog zida, u prostoru koji igri nameće neposrednost i spontanost.
Publika je bila svuda oko nas… naprijed, ispod, iza leđa… dogodila se neka prava kazališna magija gdje gledatelj nije zaštićen u mraku partera pa malo čačka uho , gleda na sat i potiho kašljuca, nego uistinu cijela publika i glumci dišu kao jedno biće, iz sekunde u sekundu, prisutni u trenutku. A to je ono najbolje u kazalištu, zar ne?
Gostoljubivost domaćina poslije predstave, brojne konobe pune srdačnih nasmiješenih lica i neviđeni specijaliteti, kamenjar i vinogradi i najbolji višnjevac koji sam u životu pila… nemam što za reći nego od srca, ali i potpuno sebično, poželjeti razvoj turizma u Čovićima kako bih mogla navratiti na ta divna imanja i u privatnom aranžmanu.
Velika hvala i puno uspjeha i dobrih predstava i u nadolazećim godinama!

P.S. Nastupala u kategoriji  predstave:   “39 STEPENICA” -  (zaselak Čovići. 2011. godine)

 

 

OVO JE NEŠTO NAJLJEPŠE ŠTO SE MOGLO DOGODITI MALIM ZASEOCIMA IZNAD TUČEPI

Ksenija Pajić, glumica


Kultura u tučepskim zaseocima prava je poslastica ljetne ljepote  krajobraza. Oživjeti prelijepe zaseoke na originalan način, pun simbioze sjećanja na neka davna vremena i suvremenog turističkog istraživanja. U prirodnom hramu kamene zvučnosti glumačka riječ ili glazbeni instrument kao da su dar bogova i milozvučje za dušu i tijelo.
Ovo je nešto najljepše što se moglo dogoditi malim zaseocima iznad Tučepi!
Bravo organizaciji. Ostajte nam zdravi i živi.



P.S.  Nastupala u kategoriji predstave:  “U ZAJEDNIČKOM STANU” (zaselak PODPEĆ – 2014. godine)


 

O RIJEČIMA, POEZIJI, TRAVI, ŠKURAMA I KUĆAMA…

Miroslav Mićanović, književnik


Ivica Mijačika se javio, nazvao i pozvao me na 10. lito ka Kulture u tučepskim zaseocima i rekao sam naravno i hvala!

– Što i gdje, kamo i kako? – mislio sam. Pitanja i brzi odgovori, gramatika svakodnevice, neprozirna suvremenost, sve nas uvjerava da je vidljivost velika, da su slogani, reklame pouzdani vodiči naše potrošnje i prolaznosti, jer da se sve može prilagoditi postojećem „formatu svijeta“.

Ali sve je slutilo i pozivalo na drukčije, Drugo: trebam čitati vlastite pjesme, odgovoriti nedvosmislenom pozivu „pokosimo travu, opiturajmo škure i zamolimo kuće da ne padnu baren još koju godinu“. Promijenila se ponuda ljeta i počeo sam misliti što s glasom na visini iznad mora, što s vlastitim svijetom ravnice, što je moj „jedini posao“? Može li poezija, odgovoriti zahtjevu vremena, očuvanju i rekonstrukciji života? Je li održivost poezije mjesto opstanka i moći kad već ljudi nisu mogli, kad već djetinjstvo nije znalo, kad su stanovnici promijenili navike i smjer svojih života, kad je glas turizma postao zavodljiva sirena…
Čitao sam poeziju u prostoru koji je zbog riječi, zbog prisutnih muškaraca i žena, koji su slušali i govorili, smijali se i radovali postao događaj. Čitao sam poeziju 400 metara iznad mora, s morem i planinom zajedno. Čitao sam i govorio hvala onomu što želi govoriti o drukčijem i boljem vremenu, o onom što je izgubljeno i nađeno, o prostoru koji na udaljen i presudan način govori o svijetu u kojem živimo, o onome što t raži nove riječi za naše ne-mjesto, za naše ne-postojeće ime.

A onda je stigla zima i počeo sam tražiti travu, škure i spašene kuće. Pisao sam pismo Ivici Mijačiki i ponovio hvala. Vjerovao sam da to ima svoj (skriveni) smisao, svoju poeziju, riječi. I tako sasvim spreman čekao vjetar, zimu – što je više nego lijepo, važno i potrebno!


P.S.  Nastupao u kategoriji „POETSKO PREDJELO“ – (zaselak PODPEĆ – 2015. godine)




GOTOVO PROMETEJSKI POSAO

Mladen Čutura, glumac i profesor


Kada kazališna riječ, likovna izložba ili glazbeni događaj postane sastavni dio ponude turističkog mjesta, to je hvale vrijedan posao. Kada se to događa ponad Tučepi, u malim zaseocima, onda je to puno više nego dio turističke ponude. Ovdje zajedno kao da pjevaju kamen i drača, maslina i smilje jer se kulturna baština na najbolji mogući način sjedinila sa suvremenošću kulturnog izraza. Pročišćenje je  to osjećaja ponosa i ljepote, žala za starim i ushićenja novim, oduševljenja onim što nam je tako blizu, a tako daleko.
Gotovo prometejski posao u teškim vremenima! Bravo organizaciji, samo nam nemojte posustati jer znamo koliko truda stoji iza toga.



P.S. Nastupao u kategoriji predstave:  “U ZAJEDNIČKOM STANU” (zaselak PODPEĆ – 2014. godine)


 

IZUZETAN PROJEKT

Zdenko Jelčić, glumac


Ovo ljeto sam sudjelovao u, po svemu, izuzetnom projektu.
Naime, pozvao me je moj prijatelj Ivica Mijačika, u Tučepi, da o okviru «Ka Kulture u tučepskin zaselcima», odigram svoju predstavu:»Veliki odlazak». U zaselku Mravičići, u pola Biokova, ponad Tučepi. Posljednje mjesto u kojem bi se očekivala elitna kultura i Thomas Bernhard, kojem ni Beč nije bio dovoljno svjetski ni dovoljno elitan. Baš na tom mjestu sam odigrao svoju dosada najdražu i najbolju predstavu pred najboljom publikom na svijetu. A igrao sam u; Zagrebu, Dubrovniku, Splitu, Rijeci, Beogradu, Novom Sadu, Ljubljani,Wroclavu, Varšavi, Zurichu i Berlinu, ali takve ljepote i takve publike nikad ne doživjeh.
U pola Biokova, među seoskim kućama Mravičića, na terasi stare kuće, s pogledom na more i otoke, smjestilo se tristotinjak ljudi,na stolice,u improviziranom gledalištu između smokava, šipaka i košćela. Tučepljani Makarani, i mnogi drugi. Čestiti, kršni, lijepi. Na kraju veliki aplauz i čašćenje u konobama Mravičića.
Tko tako što nije doživio taj ne zna što je kultura.
Ovaj grandiozan projekt gospodina Mijačike i njegovih prijatelja zaslužuje svaku podršku i svaku pohvalu.
Spojiti prirodne ljepote predivnog Biokova s kulturnim vrednotama Hrvatske je epohalna ideja. Oživjeti naša prelijepa, davno napuštena i zapuštena sela, našu antiku, vrhunskim predstavama to mogu samo Bogom i domoljubljem nadahnuti ljudi.
Budućnost ovog kraja je u vrhunskom turizmu i proizvodnji vrhunskih domaćih proizvoda za takav turizam, uz vrhunske kulturne proizvode.
Kad bi se ovoj ideji priključili:Gradac, Podgora, Živogošće, Igrane, Baška Voda, Brela i ostala mjesta u Makarskom primorju, Biokovo bi vrlo brzo ličilo na Provansu u Francuskoj i bilo bi isto tako privlačno za turiste, ako ne i privlačnije.


P.S. Nastupao u zaselku Mravičići (2015.godine) u predstavi  „VELIKI ODLAZAK